Čovjek koji nije želio voljeti

Isključite Ad Blocker

Ovaj sajt je, izmedju ostalog, omogućen i prikazivanjem reklamnog sadržaja. Molimo isključite adblocker - hvala.

Federico Moccia
Čovjek koji nije želio voljeti


Tancredi je muškarac iz snova: obdaren magnetskom privlačnošću, vlasnik otoka na Fidžiju i vila po cijelom svijetu, privatnog zrakoplova. Svaka žena prije ili kasnije popusti pred njegovim šarmom. Ali stara rana koja ga je zauvijek promijenila Tancrediju ne dopušta da zavoli. Barem dok ne upozna Sofiju, nadarenu pijanisticu koja je odustala od glazbe zbog zavjeta danog u ime ljubavi. Dovoljan je jedan pogled da Tancredi izgubi glavu i postane opsjednut željom za Sofijom. Ali Sofia već ima ljubav svog života: njegovo je ime Andrea, a njezina ljubav vječna. Ali, može li ijedna žena odbaciti bezgraničnu strast koja joj je odjednom okrenula život naglavce i navela ju na preispitivanje svih uvjerenja?Dvije izgubljene duše, jedna strastvena ljubavna priča puna želje, jedan napet roman pun osjećaja koji označava novi korak za autora koji je prethodnim djelima osvojio milijune čitatelja diljem svijeta.

Odlomak:

Laste su nisku letele u sutonu. Svaki ćas proletele bi ispod trema stare kamene vile sa čvrstim, debelim zidovima. Unutra je veliko stepenište od tamnog drveta vodilo na sprat. Nešto malo ispod bio je negovani vrt zbog kog je vila izgledala kao nacrtana između brežuljaka Langea. U daljini, među redovima vinograda sorte nebiolo, grožđe je bilo tamno, rumeno od letnjeg sunca. Tankredi je trčao s bratom Đanfilipom vriskajući i smejući se. Bruno, baštovan, završio je s urezivanjem živice velikim makazama, nasmejao se videvši ih kako su prozujali na nekoliko koraka od njega i ušao u kuću. Svuda okolo osečao se miris tek potkresanog ružmarina.
Ispred trema, Marija, sobarica, stavila je tek izvađen hleb iz pećnice na sredinu velikog kamenog stola između dve žalosne vrbe. Taj miris je na trenutak preplavio vazduh i Tankredi se zaustavio, odlomio parče i prineo ga ustima.
„Tankredi, sto puta sam ti rekla da ne jedeš pre večere! Onda posle nemaš apetita!"
On joj se samo nasmešio i opet zbrisao preko vrta. Mladi zlatni retriver, koji je ležao ščućuren u senci ispod gvozdene stolice s jastukom, ustao je i veselo se dao u trk za njim. Bacili su se u klasje, a tren kasnije za njima je stigao i brat Đanfllipo.
Majka je jedva uspela da na vreme izađe iz kuće.
„Kuda ćete? Uskoro ćemo jesti!"
Zatim je odmahnula glavom i uzdahnula. „Tvoja braća..." Obratila se Klodini, koja tek Sto je sela za sto.
Mama se vratila u kuhinju. Na starom drvenom stolu bila je razvučena tek napravljena sveza jufka, a nešto dalje na mermemom pultu s brojnim fiokuma bilo je još brašna. Na zidu su visili razni tiganji od bakra. Nekoliko šerpi krčkalo se na tihoj vatri na štednjacima s pločom od livenog gvozda.
Majka je razgovarala s kuvaricom i dala joj uputstva za večeru. Zatim s dve sobarice kojima je izdala naređenja. Gosti su dolazili na večeru.
Napolju je Klodina smerno sedela za stolom gledajući braću kako se igraju. Sad su već bili daleko. Iavež psa je dopirao čak dotle. Kako bi volela da je i ona s njima, da trči, da se uprlja, ali joj je mama rekla da se ne pomera.
„Ja ne mogu da ustanem od stola."
Onda taj glas.
„Klodina?" Ona zatvori oči.
Stajao je nepomičan na pragu, pomalo strogog pogleda. I jubopitljivo je posmatrao sićušna ramena devojćice. Njen mekani vrat izvirivao je iza gornjeg šava odela gubeći se u prevojima kestenjaste, blago talasaste kose.
Možda nije ćula? Onda ju je istim tonom, na isti način, opet pozvao. „Klodina?"
Ovaj put se okrenula i pogledala ga. Ostali su jedan trenutak bez reći. Zatim joj se on nasmešio i pružio joj ruku. „Dođi."
Devojčica je ustala od stola, napravila nekoliko koraka i pridružila mu se. Njena malena šaka nestala je u ćovekovoj šaci.


 

Naša ocjena
Vaša ocjena?
[Ukupno 2 Prosjek: 3.5]



Leave a Reply