Kad bi ljubav bila jednostavna

Isključite Ad Blocker

Ovaj sajt je, izmedju ostalog, omogućen i prikazivanjem reklamnog sadržaja. Molimo isključite adblocker - hvala.

Jill Mansell
Kad bi ljubav bila jednostavna

Lara Carson se nakon osamnaest godina vraća natrag u Bath, odakle je naglo otišla nikome ne rekavši zašto i kuda odlazi. Sada, nakon smrti njenog oca, Lara otkriva da je kuća u kojoj je odrasla s ocem i maćehom zapravo pripadala njenoj majci, i da ju je naslijedila ona. Larin povratak pokreće mnogo pitanja i emocija kod osoba koje su joj nekad bile bliske. Njena najbolja prijateljica Evie oduševljena je Larinim povratkom i želi s njome podijeliti najsretniji dan kad će se udati za čovjeka iz svojih snova, Joela. Ili barem ona tako misli.
Tu je i Flynn Erskine, još zgodniji i šarmantniji nego što ga Lara pamti. Nakon prvog susreta, ona otkriva da je kemija između njih još uvijek snažna i da imaju mnogo toga za nadoknaditi. No, Lara je u isto vrijeme i uplašena, jer kako će Flynn reagirati na tajnu koju je ona sakrivala sve ove godine?

„Šarmantan i topao roman u kojem ćete uživati od početka do kraja.“ Daily Mail

 

Odlomak

»Evo, odavde je možemo vidjeti.« Lara Carson zaustavila je automobil
uz rub ceste, spustila prozor uz zujanje i pokazala prema dolini ispod
njih. »Vidiš li onu kuću u obliku slova L, s bijelom vrtnom ogradom
i zelenim automobilom ispred nje? To je ta kuća.«
Dom, slatki dom. Ili možda baš i ne. Prošlo je osamnaest godina
otkako je zadnji put prekoračila prag te kuće. Tko zna kako sada
izgleda iznutra?
Gigi se nagnula sa suvozačkog sjedala šireći miris žvakaće gume
od mentola te pogledala dolje prema kući. »Kakav je osjećaj vidjeti
je ponovno, je li neobičan?«
»Ne.« To nije bila istina. »Malo.« Lara je stisnula ruku svoje
kćeri.
»Zar ćeš plakati?«
»Što sam ja, nekakva djevojčica? Definitivno neću plakati.«
Sjedile su nekoliko trenutaka u tišini gledajući staru kuću s bršljanom
obraslim zidovima, plavim prozorskim okvirima i odnjegovanim
vrtom.
»Dobro, hajdemo sad«, rekla je Gigi naposljetku. »Bliži se trenutak.
Ne smiješ zakasniti na sprovod vlastitog oca.«
Lara je bila među posljednjima koji su došli u crkvu. Osjećala se kao
da je u nekom filmu. Njezine visoke potpetice lupkale su po sivim
kamenim podnim pločama, a ljudi su se osvrtali da vide tko proizvodi
tu buku. Od sedamdeset ili osamdeset ožalošćenih većina su
bili neznanci koji je nisu prepoznali, što je Lari posve odgovaralo.
No bilo je tu i nekoliko njih koji su je očito prepoznali. Podizali su
obrve i gurkali se laktovima. Ona ih je namjerno gledala ravno u oči
prije nego što je svrnula pogled i sjela u praznu klupu u stražnjem
dijelu crkve.
Kakva čudna situacija. Ljudi su sada pričali o njoj — gotovo da
je mogla osjetiti kako se val šaputanja valja prema naprijed. Naposljetku
je stigao do prednje klupe, do Janice, koja je bila okružena svojim
sestrama, a na glavi je imala ekstravagantni crni šešir s perjem. Njih tri
su se istodobno ukočile, a zatim su se okrenule i hladno je pogledale.
Janice je, s tim perjem koje joj je lepršalo oko glave, nalikovala ljutitoj
vrani s akutnim slučajem loše frizure.
Je li jako ružno misliti loše o ožalošćenoj udovici tijekom pogreba
njezina muža? Vjerojatno da, ali kada je u pitanju Janice, nije bilo lako
sjetiti se ičega lijepog o njoj.
Zasvirale su orgulje, svi su ustali i unesen je lijes.
Lara je promatrala kako ga nose pored njezine klupe. Situacija je
postala još čudnija. U tom lijesu bio je Charles Carson, njezin otac.
Bio je mrtav.
A ona ustvari nije osjećala ništa.

Već član?
PRIJAVI SE ovdje»


Naša ocjena
Vaša ocjena?
[Ukupno 0 Prosjek: 0]



Leave a Reply