Miris šafrana

Isključite Ad Blocker

Ovaj sajt je, izmedju ostalog, omogućen i prikazivanjem reklamnog sadržaja. Molimo isključite adblocker - hvala.

Linda Holeman
MIRIS ŠAFRANA

Bezbrižno mladenaštvo Sidonie O’Shea prekinuto je u trenu kada zbog bolesti ostaje nepokretna. Ipak, snagom volje uspijeva nemoguće – ponovno prohodati. Kada s naočitim dr. Duvergerom upozna sve draži strastvene ljubavi, njenoj sreći nema kraja. No jedan dan zgodni doktor nestane bez riječi, i Sidonie je shrvana šokom i nevjericom. Potraga za istinom odvodi je u Maroko, mističnu zemlju u kojoj vladaju potpuno druga pravila.

Kombinacija misterija i vječne ljudske potrage za pravom ljubavi…

Odlomci:

Bila sam neizmjerno zbunjena. Ležala sam na krevetu, zurila u rastegnute sjene.
Znala sam da me Etienne voli. Želio je biti sa mnom i s našim djetetom. Bezbroj puta proživjela sam naše zajedničke trenutke, pokušavajući pronaći nešto što mi je promaknulo. Jasno sam mogla vidjeti kako me je gledao, kako je razgovarao sa mnom, kako se smijao zbog nečega što sam rekla. Kako me je dodirivao. Pomislila sam na posljednji put kad smo se vidjeli, kad je rukom obgrlio moj struk i govorio o tome kako ću pjevati našem djetetu.
Ne. Uspravila sam se u mraku. Nikad se prema meni ne bi ponio toliko bijedno. Nikad me ne bi napustio na ovakav način. Nešto mu se dogodilo, nešto što je bilo izvan njegove kontrole. Sigurno je imalo veze s nekom tajnom, ili možda više no s jednom.

***

Dok mi je vjetar puhao slanu vodenu prašinu u lice, trljala sam oči rukavicama, djelomice kako bih bolje vidjela, a djelomice kako bih izbrisala sliku svog zaručnika.

Gdje god bio u tom trenutku.

Muškarac je dodao: "Bilo bi bolje da uđete. Ova vodena prašina. .. uskoro ćete biti mokri od mora i zraka. Ne želite se razboljeti prije dolaska u Tanger. Sjeverna Afrika nije mjesto u kojem želite biti bolesni." I dalje me je promatrao. "Sjeverna Afrika je mjesto na kojem stalno morate biti na oprezu."

Njegove riječi nisu me utješile. Prisjetila sam se kako sam prije deset dana, u groznici i slaba, ležala na uskom krevetu u Marseilleu. Posve sama.

Muškarac me i dalje promatrao. "Gđice O’Shea? Imate li pratioca?"

"Ne", viknula sam kad je vjetar naglo zvižduknuo. "Ne, putujem sama." Sama. Jesam li to rekla previše glasno? "Poznajete li Tanger?" Zaključila sam koliko smiješni moramo biti Španjolcima pokušavajući nadglasati vjetar. Djelomično zaštićeni izbočinom, uspjeli su zapaliti cigarete. Pušili su usredotočeno, stisnutih očiju promatrajući nebo. Bilo je očito da njima levant nije bio nepoznanica.

"Da", viknuo je muškarac, "da, bio sam nekoliko puta. Pođimo sada, pođimo."

Dodirnuvši mi leđa, usmjerio me je prema vratima. Kad smo ušli u uzak hodnik koji je vodio do glavnog salona, vrata su se zalupila za nama, a ja sam osjetila olakšanje pobjegavši od vjetra. Maknula sam kosu s lica i namjestila ogrtač.

"Možete li mi preporučiti smještaj u Tangeru? Za noć, dvije; moram stići do Marakeša. Nisam sigurna... Čitala sam razne izvještaje o ruti između Tangera i Marakeša, ali sve su informacije bile pomalo zbunjujuće."

Proučavao mi je lice. "Hotel Continental u Tangeru bio bi prikladan izbor, gđice O’Shea", rekao je usporeno. "Najotmjeniji je; naići ćete uvijek na nekoliko pristojnih Amerikanaca ili Britanaca. Omiljen je među bogatim europskim putnicima. Smješten je unutar starih zidina, ali sigurno je utočište."

"Sigurno utočište?" ponovila sam.

"Zasigurno ćete biti malo na oprezu u Tangeru. Sve te uske, zavojite ulice i uličice.

Dosta zbunjujuće. I ljudi..." Zaustavio se, a potom nastavio. "Ali Continental je zadržao stari kolonijalni duh. Da, najsrdačnije bih ga preporučio. Oh", rekao je kao da se sjetio nečega važnog, "i, na svu sreću, nema Francuza. Ako nemaju obitelj kod koje mogu odsjesti, okupljaju se u Cap de Cherbourgu ili Mille d’Islesu."

Nisam reagirala, no on je nastavio. "U salonu u Continentalu živahno je gotovo svake večeri. Piju se kokteli, često se pjeva. Ako vam se to sviđa", rekao je promatrajući me i dalje. "To nije mjesto za mene, ali čini mi se da bi vama odgovaralo."

Kimnula sam.

"Rekli ste da idete u Marakeš?" upitao je. "U duboku unutrašnjost?"

Ponovno sam kimnula.

Poskočile su mu obrve. "Ali sigurno ne sami. Čekaju vas prijatelji u Tangeru?"

"Nadam se da ću ići vlakom", rekla sam ne odgovorivši na pitanje, no nakon što mu se promijenio izraz lica, dodala sam: "Postoji vlak za Marakeš, zar ne? Čitala sam..."

"Ne poznajete Sjevernu Afriku, pretpostavljam, gđice O’Shea,"

Nisam poznavala Sjevernu Afriku.

Sad je bilo posve jasno da nisam poznavala ni Etiennea.

Nakon što mu nisam odgovorila, nastavio je: "To nije putovanje za bojažljive.

Osobito ne za ženu koja putuje sama. Strankinje u Sjevernoj Africi..." zaustavio se. "Ne bih vam to preporučio. Dug je put do Marakeša. Prokleta zemlja. Nikad ne znate što vas čeka. U vezi s bilo čim."

Progutala sam pljuvačku. Iznenada mi je postalo prevruće. Prigušeno svjetlo u hodniku pretvorilo se u blještavo bijelo dok su se gubili zvuk vjetra i lupanje motora.

Nisam se smjela onesvijestiti. Ne ovdje.

"Nije vam dobro", rekao je muškarac glasom koji je bio prigušen mojom vrtoglavicom. "Dođite, sjednite."

Već član?
PRIJAVI SE ovdje»



Naša ocjena
Vaša ocjena?
[Ukupno 0 Prosjek: 0]



Leave a Reply