Sunce Lahorija – Hedwig Courths Mahler

Isključite Ad Blocker

Ovaj sajt je, izmedju ostalog, omogućen i prikazivanjem reklamnog sadržaja. Molimo isključite adblocker - hvala.

Martina, odjevena u crnu haljinicu, sjedjela je sklupčana na stolici uz kamin u jednom kutu sobe. Zadrhtala je i skupila ramena promatrajući vatru kako se gasi u kaminu. Sjene sumraka polagano se počeše šuljati po sobi pretvarajući sve predmete u sivu jednoličnost. Marina bijaše sama u sobi prepuštena svojoj boli. Borila se protiv tuge i neizmjernog straha pred budućnošću, punom užasa neutješne usamljenosti.

Vrata susjedne sobe bijahu otvorena i kroz njih je prodiralo svjetlo, obasjavajući Martinino blijedo lice. Djetinje usko lišće bijaše iscrpljeno.

Iz susjedne sobe čuli su se glasovi. Kao iz velike daljine dopirali su do Martinina uha. Ni jedan od tih glasova nije bio topao, nije tješio ubogo siroče koje je prije tri godine ostalo bez oca »zbog nesreće u lovu«. A njezinu su majku prije nekoliko sati odnijeli u tamno ništavilo. Majka je sada spavala u udaljenom kutu parka, ispod kestenova, što su širili grane nad malim posvećenim dijelom zemlje. Tu su stanovnici Rainaua sahranjivali svoje mrtve. Tamo su pokopali i Martininog oca, nakon samoubojstva koga su opisali kao »nesreću u lovu«. Majčina je smrt povukla konačno crtu pod tužan, mukotrpan život.

Martina je neprekidno mislila na ono što joj je majka bila rekla kratko vrijeme prije smrti:

— Ne plači zbog mene, dijete moje! Meni će biti dobro. Riješit ću se svih boli i muka. A bude li Bog saslušao moju molitvu poštedjet će te tužnog života kao što je bio moj.

A zatim joj je predala zapečaćeno pismo u kome se nalazila jedna knjižica. Rekla joj je:

— Ovu ćeš knjigu predati mom dragom bratu Georgu, kad ga jednom budeš srela. Nadajmo se da taj dan nije daleko. To je moj dnevnik. Neka ga ujak Georg pročita i neka ga sačuva za tebe kad će ti biti osamnaest godina. Tad ga možeš pročitati i ti, i naučiti iz njega da je čovjek samo igračka u rukama sudbine. Dobro čuvaj tu knjigu.

I Martina je dnevnik sakrila pažljivo među svoje stvari gore u komorici pod krovom. Znala je zašto majka nije željela da to pročitaju hladne, nesmiljene oči njezinih rođaka. Ponovno je zadrhtala osluškujući u nijemom užasu glasove iz susjedne sobe. Tamo su se sakupili svi njezini rođaci s očeve strane. Trebali su donijeti odluku o njezinoj sudbini. Majka je imala još samo jednog jedinog rođaka, brata Georga. Ali taj je živio u dalekoj zemlji, pa nije ni slutio daje njegova mila sestra umrla ne navršivši ni trideset i pet godina.

Nastavak na broju 2

Naša ocjena
Vaša ocjena?
[Ukupno 3 Prosjek: 5]



Leave a Reply