Nesuđeni

JOSEPHINE ANGELINI
Nesudjeni

Helen Hamilton provela je čitavih svojih šesnaest godina pokušavajući sakriti koliko je posebna – što i nije lak zadatak na otoku tako malenom i zaklonjenom kakav je Nantucket. A postaje samo sve teže. Iz noćnih mora o očajničkom putovanju kroz pustoš, Helen se budi goreći od žeđi, tek da bi otkrila da su joj plahte prekrivene prljavštinom i prašinom. I u školi je proganjaju prikaze triju žena koje plaču krvavim suzama... A kada prvi put naleti na Lucasa Delosa, neće ni znati da im je sudbina namijenila glavne uloge u tragediji koje Suđenice uporno ponavljaju kroz čitavu povijest.

Dok Helen razotkriva tajne o svome podrijetlu, ona doznaje da su neki mitovi više od pukih priča. Ali čak ni polubožanske moći možda neće biti dovoljne da bi se ona i Lucas uspjeli oduprijeti silama koje ih tako strahovito privlače jedno drugom – i istodobno ih pokušavaju rastaviti.

Odlomak: 

Ali ako mi sada kupiš auto, bit će tvoj čim odem u školu za dvije godine. I dalje

praktički nov«, reče Helena optimistično. Nažalost, njezin otac nije bio od onih koji

se daju navući.

»Lennie, to što država Massachusetts misli kako je u redu da

šesnaestogodišnjaci voze ...«, započeo je Jerry.

»Ali meni je skoro sedamnaest«, podsjeti ga Helena.

»... ne znači da se ja s tim moram složiti.« U ovom duelu očito je pobjeđivao,

ali Helena još nije priznavala poraz.

»Znaš, Prascu možda preostaje još samo godina do dvije«, reče Helena,

govoreći o starom džipu wrangleru koji je vozio njezin otac, a koji je, kako je

zamišljala, mogao biti parkiran i onda pred onom tvrđavom, kad se potpisivala

Magna Carta. »Pomisli samo koliko ćemo novca za benzin uštedjeti ako uzmemo

hibrid ili čak električno vozilo. Val budućnosti, tata.«

»Mhm mm«, samo je rekao.

E, sada je izgubila.

Helena Hamilton tiho je zagunđala i pogledala preko ograde trajekta koji ju

je nosio natrag u Nantucket. Razmišljala je o tome kako će se opet voziti biciklom

u školu sve do kraja studenog, a kada snijeg postane predubok, žicat će da je netko

poveze ili, najgore od svega, ići će na autobus. Zatresla se od očekivanih grozota i

pokušala prestati misliti o tome. Neki od rujanskih turista buljili su u nju, što nije

bilo ništa neobično, pa je Helena pokušala što suptilnije okrenuti lice na drugu

stranu. Kad bi se Helena pogledala u zrcalo, vidjela je samo ono osnovno – dva

oka, nos i usta – ali stranci koji su dolazili na otok bili su skloni da se zagledaju u

nju, a njoj je to stvarno bilo neugodno.

Srećom po Helenu, većina turista na trajektu tog popodneva došla se diviti

krajoliku, a ne njezinom licu. Očito su odlučili pred kraj ljeta upiti što više prirodnih

ljepota, pa su valjda mislili da moraju uzvikivati »oooh« i »aaaah« na svaku krasotu

Atlantskog oceana, no opet su većinu toga potrošili na Helenu. Koliko se nje ticalo,

odrastanje na malom otoku nije bilo ništa drugo nego agonija, te je jedva čekala

otići na koledž i napustiti otok, napustiti Massachusetts, pa i čitavu istočnu obalu

bude li joj ikako pošlo za rukom.

To ne znači da je Helena mrzila svoj život u roditeljskom domu. U stvari, ona

i otac savršeno su se slagali. Njezina mama ih je oboje napucala još dok je Helena

bila beba, ali Jerry je tako barem vrlo rano naučio kako svojoj kćeri dati upravo

onoliko pažnje koliko joj treba. Nije stalno visio nad njom, a ipak je uvijek bio tu

kad ga je trebala. Makar se još malo ljutila zbog aktualne situacije s automobilom,

znala je da nikad ne bi mogla poželjeti boljega tatu.