SVE ZA LOVU

Isključite Ad Blocker

Ovaj sajt je, izmedju ostalog, omogućen i prikazivanjem reklamnog sadržaja. Molimo isključite adblocker - hvala.

Morellijeva garaža bila je stisnuta u dnu dvorišta. Bilo je to bijedno zdanje, rasvijetljeno jednom zrakom svjetlosti koja se probijala kroz prljav prozor. Zrak je bio ustajao i smrdjelo je po plijesni, odbačenim gumama i rabljenome motornom ulju. Garaža, kojoj nije bilo suđeno da ikad u nju uđe bilo koji Morellijev auto, služila je za posve druge svrhe. Stari Morelli u toj je garaži skidao remen kojim je mlatio sinove, sinovi su se koristili garažom kad su se htjeli igrati sami sa sobom, a Joseph Morelli u garažu je poveo mene, Stephanie Plum, da mi pokaže kako se igra vlakića.

„Kako se zove igra?” pitala sam Josepha Morellija.

,,Ću-ću”, odgovorio je, puzeći četveronoške između mojih nogu i gurajući mi glavu pod kratku ružičastu suknjicu. „Ti si tunel, a ja vlak.”

Mislim da to govori nešto i o mojem karakteru. Nisam baš od onih koji će poslušati savjet. Ili sam rođena s viškom znatiželje. Ili je posrijedi bio bunt, dosada ili sudbina. Kako god bilo, igra je bila jednokratna i prokleto razočaravajuća jer je mene zapalo da budem tunel, a zapravo sam htjela biti vlakić.

Deset godina poslije, Joe Morelli i dalje je živio dvije ulice dalje. Postao je velik i zao, očiju čas mračnih poput bezdana, čas smeđih poput čokolade koja ti se topi u ustima. Krasili su ga istetovirani orao na prsima, čvrsta guzica, uski bokovi, a pričalo se i da ima brze ruke i spretne prste.


Naša ocjena
Vaša ocjena?
[Ukupno 1 Prosjek: 5]



Leave a Reply