Voda za slonove

Isključite Ad Blocker

Ovaj sajt je, izmedju ostalog, omogućen i prikazivanjem reklamnog sadržaja. Molimo isključite adblocker - hvala.

SARA GRUEN
Voda za slonove

Jacob Jankowski napustio je svoj dotadašnji život, uskočio u prvi vlak koji je prolazio mjestom i dospio ravno u svijet čudaka i izopćenika, a njegov novi dom – Cirkus braće Benzini – istodobno će postati njegov spas i pakao na zemlji.

Za studenta veterinarskog fakulteta, na korak do diplome, posao u cirkusu naći će se bez problema, ali preživjeti tijekom američke Velike depresije, gostujući svaki dan u drugom gradu, neće biti jednostavno. Kroz njegovu brigu za životinje, jedna članica cirkusa posebno će mu prirasti srcu – slonica Rosie, koju zbog njezina odbijanja bilo kakvog oblika suradnje s ljudima, dotad nitko nije uspio dresirati. No zbog svoje osjećajnosti i dobrote, Jacob će se naći na meti nasilnog i okrutnog dresera životinja, Augusta. Problemi s Augustom postat će još veći kada se zaljubi u njegovu prekrasnu ženu, Marlenu, koja je također bezbroj puta iskusila snagu bijesa svojeg supruga. Veza koju će uspostaviti Jacob, Marlena i Rosie bit će prepuna ljubavi i povjerenja te će naposljetku postati njihova jedina nada za opstanak.

Sara Gruen ispisala je čarobne stranice o prljavom, okrutnom, čudesnom cirkuskom svijetu koji nastanjuju čudaci svih vrsta, ali i neke od najfascinantnijih osoba o kojima smo ikada imali prilike čitati. Roman dobitnik nagrade BookBrowse Diamond za najpopularniju knjigu i nominiran za nagradu Quill proveo je dvanaest tjedana na listi najprodavanijih naslova časopisa New York Times i šezdeset tjedana na top-listi Publishers Weeklyja, Voda za slonove roman je neponovljive atmosfere koji će jednom zauvijek odgovoriti na pitanje koje se svakome, barem jedanput u životu, motalo po glavi: Kako bi bilo pobjeći s cirkusom? Prijevod potpisuje Mirjana Valent, a ilustracija je preuzeta s originalnog američkog izdanja.


Odlomak

Samo je troje ljudi ostalo pod crveno-bijelom tendom gril-restorana: Grady, ja i kuhar. Grady i ja smo sjedili za izlizanim drvenim stolom, a pred nama su bili ulubljeni pocinčani tanjuri i na svakom hamburger. Kuhar je stajao iza šanka i vrhom lopatice za čišćenje strugao rešetku roštilja. Već je ranije ugasio vatru, ali još se osjećao miris masti. Ostatak restorana - još nedavno prepun ljudi - sad je bio prazan, osim nekolicine zaposlenika i male skupine muškaraca koji su čekali da ih odvedu u muf-šator. Nervozno su se ogledavali, kape su navukli nisko na čela, a ruke zavukli duboko u džepove. Neće se razočarati: negdje straga čekala ih je Barbara i njezine bujne draži. Ljudi iz grada - blentavci, kako ih je zvao Ujak Al - već su prošli kroz šator s menažerijom i ušli u veliki šator, koji je pulsirao od frenetične glazbe. Orkestar je uobičajeno glasno trumbetao kroz svoj repertoar, parajući nam uši.
Rutinu sam već znao napamet - upravo u ovom trenutku iz arene su izlazili posljednji artisti Velike atrakcije, a trapezistica Lottie penjala se po užetima u središnjem ringu. Zurio sam u Gradyja, pokušavajući shvatiti što govori. Osvrtao se oko sebe i naginjao bliže meni. ”Osim toga,” rekao je, čvrsto me pogledavši u oči, ”čini mi se da bi ti u ovom trenutku mogao puno toga izgubiti.” Podigao je obrve da naglasi svoje riječi. Srce mi je na tren zastalo. Iz velikog šatora razlegao se gromoglasan pljesak, a orkestar je u svirci glatko prešao na Gounodov valcer. Instinktivno sam se okrenuo prema menažeriji, jer to je hio šlagvoi t z.a točku sa slonovima. Marlena se spremala zajahati ili je već sjedila na Rosienoj glavi.

”Moram ići”, rekao sam.

”Sjedni”, reče Grady. ”Jedi. Ako misliš pokupiti svoje krpice, možda nećeš tako skoro imati priliku da pred sobom vidiš hranu.”

U tom je trenutku glazba škripajući utihnula. Začuo se nemoguć sraz limenih instrumenata, drvenih, puhaćih i udaraljki tromboni i pikolo flaute skliznuli su u kakofoniju, tuba je prdjela, a šuplje odzvanjanje činela odlebdjelo je izvan šatora, preko naših glava i rasplinulo se. Grady se ukočio. Zgrbio se iznad hamburgera s ispruženim malim prstima na rukama i širom razjapljenim ustima.

Pogledao sam lijevo i desno. Nitko se nije ni pomaknuo - sve su oči bile uperene u veliki šator. Nekoliko vlati sijena lijeno se kovitlalo po utabanoj zemlji.

”Što je? Što se događa?” upitah.

”Ššš”, prosiktao je Grady.

Orkestar je opet počeo svirati, ali sada Zvijezde i pruge zauvijek . ”O, Isuse. O, sranje!” Grady je bacio jelo na stol, skočio na noge i prevrnuo klupu.

”Što? Što je?” povikao sam za njim, jer je već trčao.

”Marš katastrofe!” dovikne on preko ramena.


Naša ocjena
Vaša ocjena?
[Ukupno 0 Prosjek: 0]



Leave a Reply