Vrata Harema – Katie Hickman

Isključite Ad Blocker

Ovaj sajt je, izmedju ostalog, omogućen i prikazivanjem reklamnog sadržaja. Molimo isključite adblocker - hvala.

Konstantinopol, 31. kolovoza 1599.

"JES U LI M R TV I?”

“Djevojka, jest!”

Vitka figura, s dva tanka zlatna lančića jedva vidljiva na nježnim gležnjevima, ležala je na podu među jastucima, licem prema tlu.

“A drugi?”

Sultanijina kira, Židovka Esperanza Malchi, približila je svjetiljku licu drugoga tijela, polegnutog na divan raširenih udova. Iz džepa je izvadila malo zrcalo optočeno draguljima i približila ga nosnicama. Jedva vidljiv sloj pare zamaglio je površinu. “Ne, Veličanstvo. Još nije.”

U mraku pokraj vrata malene spavaonice Safija, sultanija, majka Božje Sjene Na Zemlji, čvršće je omotala veo oko svojih ramena, drhteći unatoč sparnoj noći. Smaragd veličine golubova jajeta na njezinu prstu, uhvativši nakratko svjetlost Esperanzine svjetiljke, sjajio je poput mačjeg oka. “Ali ne može još dugo. Što misliš?”

“Neće još dugo, Veličanstvo. Da pošaljem po liječnika?”

“Ne!” oštro je odgovorila. “Ne liječnika. Još ne.”

Okrenule su se prema umirućoj osobi na divanu, golemom tamnoputom tijelu. Na podu uz divan ležao je prevrnuti poslužavnik, sadržaj je bio prosut po podu. Među jastucima tanke mrlje neke tamne tekućine, hrane ili izbljuvka, svjetlucale su poput paučine. Druga tanka crna mrlja kapala je iz jednog uha.

“Otrov?”

“Da, Veličanstvo.” Esperanza energično kimnu. “Pogledajte..”, sagnula se i podignula nešto pokraj razbijenog porculana.

“Što?”

“Nisam sigurna. Dječja igračka, mislim da je ... brod.”

“Ne izgleda kao igračka.”

Esperanza pomnije promotri predmet u svojim rukama, no jedan se komadić otkrhnuo među njezinim prstima. “Ne, nije igračka”, reče zamišljeno. “Slastica, od šećera.” Učinila je pokret kao da će ga zagristi.

“Ne diraj!” Safija joj je gotovo istrgnula šećernu igračku iz ruke. “Ja ću to uzeti, Esperanza. Daj mi...”

Iza divana bijaše otvoren prozor s pogledom na trijem sa zelenim i bijelim pločicama, s jasminom zasađenim u lonce. U samotnoj ljepoti noći, najednom zvuk.

“Brzo, svjetiljka...”

Esperanza priguši svoju svjetiljku. Nekoliko trenutaka žene su nepomično stajale.

“Mačka, Veličanstvo.” Safijina dvorkinja, zakrivena velom poput svoje gospodarice kako joj Esperanza ne bi vidjela lice, sada tiho prozbori iz tame iza njihovih leđa.

“Koliko je sati, Gilbehar?”

“Još samo nekoliko sati do svitanja, Veličanstvo.”vrata_harema

“Već toliko?”

 

 

 

Kliknite broj 2 za nastavak...

Naša ocjena
Vaša ocjena?
[Ukupno 1 Prosjek: 1]



Leave a Reply